Pomorsko radno pravo
Odgovornost brodovlasnika za neisplaćene plaće posade
Posada teretnog broda ostaje bez isplaćenih plaća. Poslodavac, brodski menadžer, u stečaju je, a lanac bareboat i podbareboat čartera omogućuje svakom od društava da kao odgovorno upire prstom na sljedeće. Tražbine pomoraca ostaju bez adresata.
Ured je zahtjeve usmjerila i prema brodovlasniku, na temelju Zakonika o trgovačkom brodarstvu, prema kojem su plaće posade trošak eksploatacije broda i terete njega.
Predmete su razmatrali sudovi u pomorskom središtu zemlje, gdje se po tom pitanju ustalila praksa da brodovlasnik ne odgovara za plaće posade. Prvostupanjski sud odbio je zahtjev u svakom od predmeta, a žalbeni sud potvrdio je odbijanja, ukupno četrdeset i šest sudskih akata koje su donijela sva vijeća koja su razmatrala predmete.
Ured nije odustala ni od jednog od predmeta i dovela ih je do Vrhovnog kasacijskog suda.
Rezultat: Dvadeset i tri kasacijska predmeta, svi okončani u korist pomoraca. Vrhovni kasacijski sud, u oba svoja građanska odjela i u različitim vijećima, ukinuo je žalbene presude i usvojio zahtjeve protiv brodovlasnika. Dotadašnja sudska praksa po tom pitanju bila je prevladana.
Trgovačko i pravo društava
Dionička prava osporena nakon povećanja kapitala
Dva dioničara u bugarskom dioničkom društvu ostaju bez dokumenata koji materijaliziraju njihova prava: nakon povećanja kapitala društvo odbija izdati im privremene potvrde za novostečene dionice i upisati ih u knjigu dioničara.
Tijekom spora protiv njih su korišteni knjiga dioničara koja je nedostajala godinama i predočena tek u kasnijoj fazi postupka, tvrdnja da je u međuvremenu cijeli njihov paket prenesen na treću osobu, te javnobilježnički zapisnik kojim se potvrđuje uništenje izvornika njihovih potvrda. Svaki od tih prigovora bio je opovrgnut.
Rezultat: Tužbeni zahtjevi usvojeni su u cijelosti, a Vrhovni kasacijski sud nije dopustio reviziju. Zaštićeni dionički interes iznosi preko 20 milijuna eura.
Stvarno i nasljedno pravo
Priznanje vlasništva pri kupnji preko prividnog kupca
Klijent 2010. godine kupuje proizvodni pogon u industrijskoj zoni, zemljište s halama i skladištima. Poslove osobno ugovara s prodavateljima i plaća im cijenu, no zbog tada nametnutih zabrana raspolaganja nad njegovom imovinom, kao kupac u javnobilježničkim ispravama upisan je njegov bliski rođak. Protupismo (obratno pismo) između njih dvojice ne sastavlja se.
Osam godina kasnije osoba upisana kao kupac umire. Preostali nasljednici tvrde da su nekretnine ostavinska imovina. Klijent podnosi tužbe kako bi bio priznat vlasnikom, tvrdeći da su ugovori sklopljeni uz osobnu simulaciju u pogledu kupca, a da je upisana osoba bila prividni (podastrti) kupac.
Jedini pisani dokazi jesu priznanice iz dana sklapanja poslova, kojima dio prodavatelja potvrđuje da je cijenu primio upravo od klijenta. Autentičnost i vrijeme njihova sastavljanja utvrđeni su sudsko-grafološkim vještačenjima.
Prvostupanjski i žalbeni sud odbili su tužbene zahtjeve po istoj osnovi: da bi dokazivanje osobne simulacije svjedočkim iskazima bilo dopušteno, sudovi su smatrali da su potrebna dva početka pisanog dokaza, jedan za odnos s prodavateljima, a drugi za unutarnji sporazum s prividnim kupcem. Drugi takav dokument po svojoj prirodi rijetko postoji. Stoga su iskazi ispitanih prodavatelja proglašeni nedopuštenima, a tužbeni zahtjevi neopravdanima (nedokazanima).
Ured je predmet dovela pred Vrhovni kasacijski sud, koji je dopustio reviziju po tom pitanju, kao pitanju od značaja za razvoj prava. Sud je zauzeo stajalište da je dovoljan jedan dokument koji simulaciju čini vjerojatnom, te da se taj zahtjev odnosi samo na dopuštenost svjedočkih iskaza, a ne i na konačan zaključak je li simulacija dokazana.
Umjesto da predmet vrati na ponovno suđenje, Vrhovni kasacijski sud riješio je spor meritorno: razmotrio je iskaze prodavatelja, usporedio ih s vještačenjima i ostalim dokazima u spisu te utvrdio da je simulacija dokazana.
Rezultat: Presude obiju prethodnih instancija ukinute su, a tužbeni zahtjevi usvojeni u cijelosti, uz dosudu troškova za sve tri instancije. Presuda je pravomoćna, a odgovor na postavljeno pitanje dio je prakse Vrhovnog kasacijskog suda.
